SDP-ova vlada čini sve da uguši i oslabi lokalnu i regionalnu samoupravu! * Tvrde da su županije gutači novca i kočničari razvoja premda su s 1.917 zaposlenika tek kap u moru (točnije: 0,8%) u odnosu na čak 240.000 državnih i javnih službenika! * Više od 1.300 EU projekata odobreno je hrvatskim županijama, čime se ne može pohvaliti nijedna državna institucija! * Da je država tako uspješna, proračun bi danas bio veći od 200 milijardi kuna. I bez deficita! * Irska, koja je lani ostvarila najveći rast u EU, ima 4.5 milijuna stanovnika i čak 26 županija! * Norveška ima nešto manje od 5 milijuna stanovnika, a podijeljena je na 19 županija! * SDP-u nije glavni problem to što ima previše županija, nego to što je previše županija u rukama HDZ-a! - ističe predsjednik Hrvatske zajednice županija (i virovitičko-podravski župan) Tomislav Tolušić u autorskom članku za blagdanski trobroj Večernji list. Članak u cijelosti možete pročitati u nastavku:

U zadnje vrijeme mnogi političari govore, u istom paketu, i o nužnosti decentralizacije države i o nužnosti regionalizacije Republike Hrvatske - pri čemu se, kao u kakvoj mantri, stalno pozivaju na argument o velikom broju općina, gradova i županija. Posebno su na piku hrvatske županije kao tobožnji glavni krivci za sve loše u državi, kao gutači novca i kočničari razvoja, premda su s 1.917 zaposlenika tek kap u moru (točnije: 0,8%) u odnosu na čak 240.000 državnih i javnih službenika. U tu se orkestriranu kampanju protiv županija, nažalost, uključio i dio pripadnika akademske zajednice i novinara, koji bez ikakvih dokaza šire tvrdnju da će Hrvatska procvjetati nakon što se regionalizira - bez obzira na to hoće li se naša zemlja podijeliti na 3, 5, 7 ili 10 regija, kako sve ne predlažu brojni stručnjaci. I oni istodobno govore o decentralizaciji i regionalizaciji premda su ta dva pojma dijametralno suprotna i u biti isključuju jedan drugog. 

Decentralizacija je zajednički naziv za niz mjera kojima se nastoji spriječiti pretjerana koncentracija stanovništva i gospodarstva u jedno ili samo nekoliko središta, pri čemu ostali dio zemlje ostaje bez stanovništva ili se gospodarski slabije razvija (zvuči poznato, zar ne, pogotovo Slavoncima i Ličanima). Pojam pak regionalizacije u specifičnim hrvatskim okolnostima znači jačanje nekoliko većih ili velikih urbanih centara (naravno, politički određenih) koji pod krinkom bržeg razvoja zapravo guše i uništavaju manja mjesta.

Krše se prava ruralne Hrvatske 

Zadnjih se nekoliko godina u ruralnim područjima Hrvatske (a što je realno cijela Hrvatska osim većih urbanih centara) upravo pod krinkom regionalizacije provodila maksimalna centralizacija sustava, pa su ugašene stotine poštanskih ureda, matičnih ureda, carinskih ispostava, sudova, bolnica, domova zdravlja, ispostava mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, policijskih uprava, željezničkih i trajektnih linija i hrpa drugih, za život iznimno važnih institucija ili usluga. Jedini rezultat takve regionalizacije jest, primjerice, da mladić iz općine Crnac u Virovitičko-podravskoj županiji više ne ide po uvjerenje o nekažnjavanju (koje mu treba za javljanje na natječaj za radno mjesto) na sud u Orahovicu - koji je u međuvremenu ukinut - nego mora ići u 80 kilometara udaljeniji Osijek. I to vlakom i autobusom koji ne voze ili autom kojeg nema. Isto je i s rodnim listom, i s potvrdom iz porezne uprave, i s pregledom u bolnici... 

Glavni izgovor za takve poteze su famozna regionalizacija i potreba za racionalizacijom, a koje na najgori način krše prava stanovnika ruralnih područja premda plaćaju iste poreze kao i stanovnici Zagreba, Osijeka, Rijeke ili Splita. I koji s pravom od države očekuju istu kvalitetu i dostupnost usluga - a ne dobivaju ni stoti dio od onoga što dobivaju stanovnici velikih centara moći. Nažalost, u zadnjih desetak godina razni političari, neki akademici te pravni i ekonomski stručnjaci - kada govore o reformi regionalne samouprave - grade kuću od krova, prvo i posljednje o čemu raspravljaju je broj županija ili regija. To je potpuno nebitno pitanje za efikasno funkcioniranje regionalne samouprave - ali dnevnopolitički vrlo zahvalno. A kada ste čuli ili pročitali što to te famozne županije rade ili što će to raditi te, još famoznije, regije? Koliko će biti tih novih regija i po kojem kriteriju? Zašto Istra sa 208.000 stanovnika ili Međimurje sa 118.000 mora biti regija, a npr. Osječko-baranjska županija sa 330.000 ne? Koje su to nove ovlasti koje će imati te regije? Hoće li imati više ili manje zaposlenih od sadašnjih županija? Koji je način financiranja tih regija, koliko će više novca doći na lokalnu razinu ako ukinemo županije i uvedemo regije? Tko upravlja regijom, gubernator ili neki veliki župan? Imaju li te regije skupštine, imaju li te skupštine 50,100 ili 500 vijećnika? Po kojem se teritorijalnom ključu biraju? Ako će regije dobivati više novca nego županije, taj novac mora dati država ili se moraju uvesti novi porezi kako bi bilo više novca. Kome će država uzeti da bi dala regijama ili koji su to novi nameti građanima? Hoće li regije imati posebne operativne programe kao što je to u Poljskoj ili će i dalje ostati na snazi ova bizarna podjela Hrvatske na dvije statističke regije koja doslovce ubija sve osim Zagreba? Po čemu će i po kojim mjerljivim kriterijima ta famozna regija biti učinkovitija od sadašnjih županija? 

Bezbroj pitanja koja mi se motaju po glavi - a na koja nisam nikada dobio odgovor. Doduše, odgovor na pitanje zašto treba Hrvatsku podijeliti na pet regija dao mi je, u telefonskom razgovoru, prije nekoliko dana ministar uprave Arsen Bauk: Hrvatsku treba podijeliti na pet regija zato što u kruni na hrvatskom grbu postoji pet štitova. Bože sačuvaj. Upravo me je zbog takvih inteligentnih odgovora strah. Što se tiče broja županija, Hrvatska uopće ne iskače iz europskog prosjeka tako da čak ni ta teza o (pre)velikom broju županija uopće ne stoji. Dapače, upravo većina najrazvijenijih europskih zemalja ima velik broj jakih županija i na njihovoj snazi temelji svoj cjelokupni razvoj. Naravno, uz velike gradove koji također imaju ogromnu ulogu u tom razvoju. 

Evo nekoliko primjera. Najbogatija i jedna od najmanjih europskih zemalja je Luksemburg. BDP po stanovniku 64.000 eura. Na 442.000 stanovnika Luksemburg ima tri županije i 116 općina (govorimo o državi koja je 10 puta manja od Hrvatske). Usput, BDP po stanovniku u Hrvatskoj je oko 10.000 eura. Luksemburg je premali za usporedbu? Slažem se. Uzmimo za primjer Norvešku. Također jedna od najbogatijih europskih zemalja s BDP-om po stanovniku od 50.000 eura. Norveška ima nešto manje od pet milijuna stanovnika, a podijeljena je na 19 županija. U svemu slična kao i Hrvatska. Osim u BDP-u. Znate li koja je europska zemlja prošle godine ostvarila najveći gospodarski rast u Europi, ima 4,5 milijuna stanovnika i BDP po stanovniku 40.000 eura? Nažalost, nije Hrvatska - nego Irska. Zemlja koja na 4,5 milijuna stanovnika ima 26 županija. Naravno, postoje i suprotni primjeri kao u Danskoj, ali iz svega navedenog očito je da glavni problem nije broj županija, nego njihova jačina, efikasnost i uspješnost. Navedene zemlje (kao i većina ostalih europskih zemalja) prepoznale su županije kao pokretače sveukupnoga društvenog razvoja, maksimalno ih ojačale, i kroz ovlasti i kroz financije i tako razvile i centralnu državu. U Hrvatskoj sadašnja vlada čini sve da uguši i oslabi lokalnu i regionalnu samoupravu, a time slabi i samu centralnu državu. Koliko su županije financijski uništene govore i studije Ekonomskog instituta i Instituta za javne financije koji ispravno utvrđuju da ovakav način financiranja dugoročno nije održiv i da s nedostatnim financijskim sredstvima županije ne mogu biti potpora lokalnoj samoupravi i glavni pokretač razvoja na svom teritoriju. Međutim, i u tim lošim uvjetima vidi se koliki je potencijal županija. Više od 1.300 projekata EU u zadnjih nekoliko godina odobreno je upravo hrvatskim županijama, s čime se ne može pohvaliti nijedna državna institucija. Danas imamo županije koje su svoje proračune udvostručile upravo zahvaljujući učinkovitom povlačenju novca iz fondova EU. Da je država tako uspješna, državni bi proračun danas bio veći od 200 milijardi kuna. I bez deficita. 

Može se očekivati da će iduća vlada (a čvrsto vjerujem da će je voditi demokršćanska opcija na čelu s HDZ-om) prepoznati važnost hrvatskih županija i napokon poboljšati kvalitetu i učinkovitost županijskog sustava. Kako povećati efikasnost i učinkovitost postojećeg sustava, na koji način decentralizirati državu i ojačati onu razinu vlasti koja je najbliže svojim žiteljima? 

Ipak treba krenuti od temelja 

Evo nekoliko konkretnih prijedloga, od temelja prema krovu. Županije mogu i trebaju preuzeti ovlasti Ureda državne uprave koji su potpuno nefunkcionalni i postoje samo kao paralelni sustav upravljanja kojim država želi zadržati dio kontrole nad poslovima županija, čime samo izaziva dodatni nered i kaos u sustavu. Sve matice (rođeni, umrli, vjenčani), skrb o hrvatskim braniteljima, civilnim invalidima, izdavanje obrtnica, minimalni tehnički uvjeti za gospodarstvenike, povrat imovine oduzete za vrijeme komunističke vladavine, preostali dio ovlasti u školstvu, sve su to nadležnosti koje županija može preuzeti u roku od 24 sata sa 70% manje zaposlenih nego što ih sada ima u uredima državne uprave. Samo ova stavka u državnom proračunu iznosi oko 400 milijuna kuna. Sve inspekcijske službe mogu i trebaju biti pod županijama, a država treba biti drugostupanjsko tijelo. Danas je 7-8 inspekcijskih službi rascjepkano na isto toliko ministarstava pa imamo tragikomične slučajeve da npr. na području Virovitičko-podravske županije nemamo nijednoga sanitarnog inspektora, a Ministarstvo ne smatra shodnim zaposliti osobu koja, između ostalog, nadgleda zdravstvenu ispravnost hrane koju jedu naša djeca u školi ili restoranu. Državni proračun te inspekcijske službe koštaju daljnjih 400-tinjak milijuna kuna i premda su iznimno bitne, zbog lošeg sustava i nedostatka kontrole ne mogu kvalitetno obavljati svoj posao. U susjednim državama (Mađarska) lokalne vlasti izdaju sve osobne dokumente od osobne iskaznice do putovnice. Sto sprečava Hrvatsku da uvede takav sustav? Prenošenjem ovih ovlasti na lokalnu ili regionalnu razinu moguće je povećati efikasnost i uštedjeti višemilijunske iznose državnom proračunu. 

Svjedoci smo kaosa koji vlada u slučaju raspolaganja poljoprivrednim zemljištem zbog centraliziranosti sustava jer svime upravlja Ministarstvo poljoprivrede preko svoje agencije u Zagrebu. Zar zaista mislite da agronom, pravnik i geodet u županijskoj upravi u Vinkovcima ne bi taj posao mogli obavljati brže, efikasnije i kvalitetnije od onih ljudi u Zagrebu, a i uz manje troškove?

Upravljanje vodama i kanalskom mrežom, sustavi navodnjavanja, šume, ceste, svime se time danas upravlja sa jednog mjesta, iz nadležnih institucija u Zagrebu. Prenošenjem svih ili dijela ovlasti upravljanja tim prirodnim bogatstvima županiji kao instituciji na čijem se teritoriju ta prirodna bogatstva i nalaze sigurno bi se tim resursima brižnije i kvalitetnije upravljalo, opet uz manje troškove i s puno manje zaposlenih, a posljedično tome i uz puno manje opterećenja za državni proračun. 

Ovo je samo dio mogućih prijenosa ovlasti i prijedloga provođenja prave, suštinske decentralizacije, koji bi hrvatskoj Vladi uštedio milijarde u državnom proračunu, funkcionalno i financijski ojačao hrvatske županije i učinio ovu zemlju konkurentnijom, bogatijom i naprednijom. Nažalost, ovi prijedlozi se, barem za vrijeme sadašnje Vlade, neće naći na dnevnom redu. Jer, ne zavaravajmo se, nije glavni problem sadašnje državne vlasti to što ima previše županija, nego to što je previše županija u rukama HDZ-a. Zbog toga ćemo do kraja mandata ove vlade slušati kako je nužno provesti decentralizaciju, i to smanjivanjem broja županija - to jest centralizacijom.