U svom životu posebno sam ponosan na zlatnu medalju koju sam s hrvatskom košarkaškom repkom osvojio 2002. na juniorskom prvenstvu Europe. Za razliku od svojih protukandidata, razumijem potrebe sportaša, i vrhunskih i amaterskih i rekreativnih. Stoga želim istaknuti da se dosadašnja izdvajanja za sport, koji je iznimno važan i za našu djecu, neće rezati. Mogu se samo povećavati - poručio je Davor Filipović na FB-u u povodu objave svog razgovora za Večernji list na temu sporta.

Intervju prenosimo skupa s uvodom novinara Dražena Brajdića:

Košarkaši na 3 najutjecajnije upravljačke dužnosti          

Pobijedi li na lokalnim izborima HDZ-ov kandidat za gradonačelnika Zagreba, tri najutjecajnije upravljačke dužnosti u Hrvatskoj obnašat će košarkaši. Jer i premijer Andrej Plenković i ministar financija Zdravko Marić igrali su natjecateljsku košarku, a naš sugovornik Davor Filipović bio je čak i reprezentativac Hrvatske.

Štoviše, kandidat za prvog čovjeka glavnog grada diči se i zlatnom medaljom s juniorskog Prvenstva Europe iz 2002. godine. U sastavu u kojem je prednjačio Roko Ukić, a čije su glavne poluge bili Marko Tomas, Drago Pašalić, Mateo Kedžo i Marko Banić koji mu je baš ovih dana pružio podršku u njegovoj političkoj utrci.

- Sa svojim 201 centimetrom igrao sam na poziciji dva i tri, bio sam član startne petorke, a moj zadatak tih godina bio je čuvanje najboljih igrača suparnika pa sam tako čuvao i Sašu Vujačića, kasnijeg igrača Lakersa i Linasa Kleizu, kasnijeg NBA-jevca. Godinu dana poslije, 2003., nastupili smo na Svjetskom prvenstvu juniora na kojem smo osvojili četvrto mjesto nakon čega sam otišao na studij u Ameriku. A ondje sam igrao za Fairleigh Dickinson University, momčad iz prve NCAA divizije.

Kraj sportske karijere - teška, ali ispravna odluka

Iz Amerike se vratio nakon dvije godine i nastavio studij na Ekonomskom fakultetu u Splitu.

- Nastavio sam igrati za Alkar, a po dolasku u Zagreb odigrao sam nekoliko utakmica za Dubravu. U to vrijeme dobio sam priliku da radim u jednom konzultantskom društvu i odlučio sam okončati košarkašku karijeru. Bila je to jedna od najtežih odluka u mom životu koja se pokazala ispravnom. Procijenio sam kako je bolje okrenuti se poslu i znanosti nego igrati još dvije-tri godine u neizvjesnosti hoću li kao košarkaš doći na višu razinu.

I procjena da se posveti akademskoj karijeri pokazala se dobrom.

- S 26 godina postao sam jedan od najmlađih doktora znanosti, a moja doktorska disertacija nagrađena je od strane Europskog udruženja doktorskih disertacija i ocijenjena je kao vrijedno znanstveno djelo. Kada bi me pitali kako sam u tome uspio odgovarao sam da sam na akademsku karijeru preslikao ono što sam radio u košarci. Radio sam od jutra do sutra, ljeti se ne bih kupao već bih radio na doktorskoj disertaciji. Osim disciplini, sport me naučio i životu. Kroz sport osjetite i nepravdu, ali vas nauči kako morate stalno ulagati u sebe da biste povećali izglede za uspjeh.

Protukandidati bez sluha za sport

Naš sugovornik danas je izvanredni profesor na Ekonomskom fakultetu s ambicijom da postane gradonačelnik našeg najvećeg grada. A s obzirom da se radi o sportašu, ovog sportskog novinara zanimalo je kakvi su njegovi planovi vezani uz zagrebački sport i to u konkurenciji nekih protukandidata koji po svom habitusu nisu sportski tipovi.

- Neki od mojih protukandidata promatraju sport kao nebitnu kategoriju. I ja ih razumijem jer neki u životu nisu napravili nijedan sklek ili čučanj. Ja sam pak prošao puno toga i imam potpuno razumijevanje za one koji se bave sportom, bilo rekreativno, amaterski ili profesionalno. Napravit ću sve da u ovim teškim vremenima sport dobije maksimalnu potporu. Ulagat ćemo sredstva u infrastrukturu, rad s mlađim uzrastima, podizanje razine uvjeta u klubovima te obrazovanje trenerskog kadra. Gdje god će biti moguće napraviti napredak, to ću s posebnim sentimentom raditi.

Ono što najviše zanima onih 46.500 registriranih sportaša u oko 1.000 zagrebačkih klubova svakako je hoće li biti rezanja izdvajanja za sport?

- Sredstva za sport mogu se samo povećavati, a nikako smanjivati. No, kod mojih protukandidata ima i takvih razmišljanja. Recimo, kolega Tomašević se u protekle četiri godine u Gradskoj skupštini zalagao za smanjenje sredstava za sport, posebno onaj najviše razine. U takvim prigodama ja bih mu uredno replicirao kazujući da bez vrhunskih sportaša i njihovih uspjeha nema ni djece koju će sport privlačiti. Oni moraju vidjeti nekog tko postiže vrhunske rezultate u nogometu, rukometu, vaterpolu, košarci i drugim sportovima.

Njegovanje kulture izvrsnosti

HDZ-ov kandidat za gradonačelnika najavljuje provjetravanje u zagrebačkom sportu, po svim razinama.

- Cijeloj gradskoj upravi najavio sam ozbiljnu organizacijsku analizu i uvođenje sustava nagrađivanja. Želim i na takav način stvarati kulturu izvrsnosti, pa sa mnom dalje neće moći oni koju su umočeni u bilo kakve afere. Samo ljudi čistih ruku moći će sjediti na upravljačkim pozicijama gradskih ureda, gradskih poduzeća, sportskih saveza i klubova.

Slaba točka zagrebačkog sporta jest i infrastruktura jer mnogi klubovi ovise o terminima u školskim sportskim dvoranama.

- U sportsku infrastrukturu nije se jako dugo ulagalo i to namjeravam činiti. Dakako, uvijek će biti onih koji će reći kako je važnije izgraditi vodno-komunalnu infrastrukturu nego sportsku, što razumijem i na tome će se i raditi. Dakle, jedno ne isključuje drugo. No, mi se moramo potruditi da naša djeca i rekreativci imaju što bolje uvjete za bavljenje sportom.

Novi stadion u partnerstvu Grada, Dinama i HNS-a

Kako bi naš sugovornik, ako mu građani daju povjerenje, rješavao pitanje maksimirskog stadiona?

- Ja sam za to da se gradi novi stadion i to u partnerstvu Grada, Dinama i Hrvatskog nogometnog saveza. Ta tri partnera trebaju sjesti za stol i dogovoriti hodogram aktivnosti. Dinamo zaslužuje moderan i nov stadion, ali uz ulaganje koje će biti razumno.

I dok Dinamo nema financijskih problema, jer klub je dohodovan, košarkaška perjanica grada Cibona ima poteškoća. Kao i svaki sudionik predstečajne nagodbe, i Cibona je stalno na rubu stečaja.

- Čini se da u Ciboni imaju ozbiljan problem upravljanja. Već dugi niz godina taj klub ni rezultatski ni poslovno ne pokazuje ozbiljne rezultate. Meni je neshvatljivo da netko bilo kojem klubu šalje novac i da ne postoji odgovornost u pogledu upravljanja tim novcem. Takav odnos više neće stanovati u sportskim klubovima u kojima je Grad taj koji ih dominantno financira.

U tom smislu košarkaškog kandidata za gradonačelnika smetaju glasine kako bi Cibona već ovog ljeta mogla ostati bez svoja dva najveća dragulja. Prkačin bi mogao završiti na NBA draftu, a ultratalentirani razigravač Gnjidić u jednom regionalnom, financijski moćnijem, klubu - i to za nevelik novac.

- Ako mi građani ukažu povjerenje učinit ću sve da takvi talenti prerano ne odlaze iz Cibone. Ne morate biti ekonomist kako biste zaključili da je rasprodaja talenata, dok još nisu postigli visoku cijenu, jako nelogično postupanje. Klub mora učiniti sve da igrače poput Prkačina i Gnjidića zadrži što duže jer to su domaći dečki za koje će se publika vezati. I zato oni, ali i drugi talentirani igrači, moraju dobiti vrhunske uvjete kako bi se mogli nastaviti razvijati možda i do razine da Cibonu vrate u europski vrh.

Povratak Cibone u europski vrh

Zar to u današnjem odnosu snaga na europskom košarkaškom tržištu nije nemoguća misija?

- Gdje je volja velika problemi su mali. Uz snažnu volju ljudi u klubu, Grada i hrvatske košarkaške pameti Cibona se mora izdignuti na znatno višu razinu od sadašnje.

Voljeli bi to zacijelo i premijer Plenković i ministar financija Marić.

- Do COVID krize znali smo haklati sva trojica. Premijer i ministar odlični su košarkaši i sportske teme uvijek su bile, i jesu, dio naših razgovora.

Košarka je zacijelo sportska tema broj jedan, ali ponajprije zbog stanja u kojem se u Hrvatskoj našla.

- U našim klubovima godinama se provodila negativna selekcija, a kratkoročni je interes bio uvijek ispred onog dugoročnog. A strance bi trebalo dovoditi samo ako predstavljaju dodanu vrijednost, nekog uz koga se mogu razvijati naši igrači.

Za Cibonu je prije kojih desetak godina igrao jedan Filipović.

- To je bio moj brat Mario. Došao je kao četvrti strijelac Prve lige s prosjekom od 16.8 koševa, ali u Ciboni nije dobio priliku. Nakon toga je igrao za Split pa za Vogošću gdje je, u Prvenstvu BiH, s prosjekom od 20 koševa bio među vodećim strijelcima lige - ispričao nam je kandidat za zagrebačkog gradonačelnika s najupečatljivijom sportskom karijerom.